Kao i u većini slavonskih sela i gradova, i u Oriovcu su tijekom 20. stoljeća postojale više ili manje stabilne skupine svirača – najčešće tamburaša, koje su se okupljale i svirale u raznim prigodama, od svatova, kola poslije mise i raznih drugih svečanosti do poklada. Godine 1973. na inicijativu tadašnjeg ravnatelja Osnovne škole Oriovac Ilije Koporčića dolazi glazbeni pedagog Antun Alinjak i ustrojava tamburaški orkestar od četrdesetak učenika koji savladavaju vještinu sviranja po notama. Već nakon dvije godine školski orkestar, uz nastupe u Oriovcu, sudjeluje i na koncertima i smotrama u Osijeku i Varaždinu gdje se nalazi u konkurenciji orkestara iz cijele Hrvatske i Jugoslavije. Pod vodstvom prof. Alinjaka 1977. počinje raditi i druga grupa tamburaša, s još četrdesetak učenika. Osnovna škola Oriovac postaje poznata u cijeloj Jugoslaviji po svom izvrsnom tamburaškom orkestru. Nakon smrti prof. Alinjaka, 1984., njegov rad nastavlja Davor Bartološ kojega će ubrzo naslijediti (do 1990.) Antun Baćo.

Neki članovi školskog orkestra (iz starije grupe) 1980. uključuju se u rad KUD-a „Vladimir Becić“, gdje sa starijim, samoukim sviračima nastavljaju raditi pod vodstvom Nene Seletkovića. Tako se 1990. u KUD-u nalazi petnaestak školovanih svirača koji na svom repertoaru i na godišnjim koncertima izvode uz slavonske pjesme i koncertne skladbe klasičnih autora (Mozart, Strauss, Brahms itd.). Godine 1991. neki članovi odlaze na studij, a oni koji su ostali i željeli svirati i dalje, uz pomoć Nene Seletkovića osnivaju sastav „Oriovačke kune“ (Krešimir Bogunović, Željko Franić, Darko Pandurić, Goran Pocrnić, Tomislav Grozdanović, Damir Tomašević). Nakon godinu dana iz „Oriovačkih kuna“ odlaze Tomašević, Bogunović i Grozdanović, a dolaze Đulio Džaferović, Željko Pavlović i Željko Stažić. Profesionalno se radi i svira svaki dan, a nastupi su po cijeloj Hrvatskoj i Europi, uz Veru Svobodu, Šimu Jovanovca i ostale soliste. „Kune“ snimaju svoj prvi nosač zvuka, audiokasetu „Slavonijo dok ti ime traje“ 1993., a već 1994. i kasetu „Bećarina“. Na tamburaškom festivalu „Zlatne žice Slavonije“ u Požegi nastupaju 1992., a zatim se niže čitav niz nastupa na festivalima i raznim priredbama u zemlji i inozemstvu. Pet godina „Oriovačke kune“ djeluju kao profesionalni sastav, a zatim se od 1997. pojavljuju tek povremeno na festivalima (Brodfest 1997., 1999., 2002. te Požega 2002.), ili sviraju za svoju dušu.

Iz KUD-a „Luka Ilić Oriovčanin“ izaći će 1993. i drugi tamburaški sastav – „Tkanica“, a u kojem su svirali Damir Tomašević, Berislav Živatović, Mirko Jakičić, Dario Mihačić i Danijel Nedaća, tako da 1994. i 1995. na požeškom festivalu nastupaju dva tamburaška sastava iz Oriovca. Istodobno Neno Seletković u KUD-u radi sa skupinom mladih svirača u sastavu Mladen Blekić , Mario Blekić, Mihael Segetlija, Krešimir Tustanić, Vladimir Jurić i Josip Tucić koji će 1995. nastupiti na Brodfestu pod imenom „Joze“.

Od 2001. neki članovi „Tkanice“ i „Oriovačkih kuna“ (Darko Pandurić, Željko Pavlović, Zvonimir Jakirac, Berislav Živatović, Hrvoje Tadić) ponovno se vraćaju u KUD-u „Luka Ilić Oriovčanin“ u čijem sastavu rade do danas.

S tamburašima u oriovačkom KUD-u u razdoblju od 1997. do 2000. radili su Željko Pavlović i Berislav Živatović, a društvo 2005., u suradnji s Osnovnom školom „Dr. Stjepan Ilijašević“ i ravnateljicom Ljubicom Milašin, opet pokreće školu tambure i to pod vodstvom Nene Seletkovića.