Uvod u povijest KUD-a

Iako je Oriovac desetljećima bio gospodarsko, vjersko i upravno središte (župa, kotar, općina…), a još u prvoj polovici 20. stoljeća imao razvijen društveni život i kulturno-umjetnički amaterizam (Orlovsko društvo, Diletantsko prosvjetno-društvo) te jaku gospodarsku osnovicu za razvoj kulturno-umjetničkog amaterizma, među rijetkim je mjestima na brodskom području koje od početka Drugog svjetskog rata do osamdesetih godina 20. stoljeća nije imalo svog KUD-a. Jedna od najvećih prepreka bio je odgovarajući prostor, ali i inicijativa mještana za ovakvo okupljanje i rad.

Kada je, koncem sedamdesetih, izgrađena nova zgrada Osnovne škole Oriovac, u središtu Oriovca ispražnjena su četiri objekta, te je Nikola Jurić pokrenuo aktivnosti za osnivanje kulturno-umjetničkog društva. U Osnovnoj školi Oriovac – najprije u PŠ Brodski Stupnik a zatim i matičnoj – već je nekoliko godina djelovao školski tamburaški orkestar pod vodstvom profesora Antuna Alinjaka, što je bila dobra predispozicija za budući podmladak društvu. Oriovčani su u to vrijeme imali i nekoliko tamburaša u tamburaškim sastavima, na koje se također moglo računati pri osnivanju KUD-a. Inicijativu Nikole Jurića i nekolicine drugih mještana podržali su čelni ljudi Mjesne zajednice Oriovac, kojom je u to vrijeme predsjedao Marijan Pandurić te je 18. listopada 1980. utemeljeno Kulturno-umjetničko društvo „Vladimir Becić“. Za predsjednika je imenovan Nikola Jurić, za tajnicu Ankica Mažar, poslove oko registracije društva vodio je Antun (Tono) Pandurić, a voditelj je bio Mato Matanović.

Odmah se počelo s radom, probe su se održavale redovito dva puta tjedno, najprije u staroj zgradi općine (danas FINA) u oriovačkom parku, u kojoj je dugo godina bila škola. Tek 1982. društvo je dobilo stalni prostor u tzv. „ženskoj školi“, gdje je djelovao do sredine 2010. Zanimanje mještana za rad u društvu bilo je izuzetno veliko, te je već na početku KUD imao oko 90 članova, među kojima su bili i stari, samouki svirači. Ubrzo je predsjednik shvatio da će im biti potrebna stručna pomoć koju je našao u glazbenom pedagogu Neni Seletkoviću. Mnogi članovi tadašnjeg predsjedništva žrtvovali su svoje slobodno vrijeme i rado pomagali društvu, a posebno se u to vrijeme isticao Antun (Tono) Pandurić koji je svojim osobnim automobilom dovozio na probe voditelja tamburaša, Nenu Seletkovića. Rad s plesačima volonterski je preuzeo Mato Matanović, koji je taj posao obavljao znalački i sa srcem, što će se ubrzo potvrditi na prvim nastupima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *